Godišnja izložba učenika Škole primjenjenih umjetnosti i dizajna — Pula

“Zamislite svi­jet bez ško­le. Kako bi izgle­dao? Što bi se
sve pro­mi­je­ni­lo? Dajte si vre­me­na i malo raz­mis­li­te o
pos­tav­lje­nim pitanjima…

Nadam se da vam je ova mala medi­ta­ci­ja pomo­gla kako bis­te na dru­ga­či­ji nači­ni pro­miš­lja­li o ško­li opće­ni­to, ali i o našoj Školi pri­mi­je­nje­nih umjet­nos­ti i dizaj­na — Pula. Možda ćete, pro­miš­lja­ju­ći o pos­tav­lje­nim pita­nji­ma, doći do odgo­vo­ra zašto su nam ško­le potreb­ne, barem u ovo­me civi­li­za­cij­sko­me kru­gu i nas­lje­đu koje nas čini upra­vo oni­me što jesmo. Čovjek je duhov­no i mate­ri­jal­no, vizu­al­no i tak­til­no biće. Sve što nas okru­žu­je ima svo­ju povi­jest i mjes­to u njoj. Ništa oko nas ne bi izgle­da­lo tako kako izgle­da da nije bilo umjet­ni­ka, obrt­ni­ka i svih onih koji su pro­miš­lja­li kako svi­jet uči­ni­ti boljim, ljep­šim i ple­me­ni­ti­jim mjes­tom za naš bora­vak u nje­mu. Iz tih je raz­lo­ga ima­ti ško­lu za umjet­nost i dizajn civi­li­za­cij­ski doseg nekog druš­tva. Proučavajući i valo­ri­zi­ra­ju­ći povi­jest likov­nog obra­zo­va­nja na ovim pros­to­ri­ma, vidjet ćemo da je ona, zapra­vo, vrlo krat­ka. Povijest našeg uče­nja, ali i likov­ne edu­ka­ci­je u Puli, a potom i Istri, zapo­či­nje kra­jem sedam­de­se­tih godi­na proš­log sto­lje­ća osni­va­njem smje­ra za aran­ži­ra­nje i unu­tar­nju dekoraciju.

Osnutak ško­le 1995. bio je veli­ki i važan doga­đaj za tadaš­nju Pulu, Istru, ali i Hrvatsku. U povi­jes­ti hrvat­skog škol­s­tva pul­ska Škola pri­mi­je­nje­nih umjet­nos­ti i dizaj­na tre­ća je ško­la likov­nih umjet­nos­ti sa samo tri­de­set godi­na pos­to­ja­nja. Ta, možda neki­ma mala, pro­mje­na povi­jes­ni je tre­nu­tak za sve nas koji smo svoj život podre­di­li umjet­nič­kom stva­ra­laš­tvu i edu­ka­ci­ji. Krenuli smo u život­nu avan­tu­ru koju ni sami nismo mogli sagle­da­ti kao ni nje­zi­ne pos­lje­di­ce za sve nas. To mogu sa sigur­noš­ću tvr­di­ti, jer u radu ško­le sudje­lu­jem od nje­zi­nog osnut­ka. Trebalo je vre­me­na da shva­ti­mo da smo nakon osa­mos­ta­lje­nja pos­ta­li sami odgo­vor­ni za sebe i sve što radi­mo, da iza nas više ne pos­to­je dru­ge ško­le u koji­ma smo se čes­to osje­ća­li kao neugod­ni pod­sta­na­ri koji svo­jim nači­nom pro­miš­lja­nja reme­te čvr­sto usta­lje­ne nor­me kla­sič­nog pouča­va­nja. Uronjeni u sva­kod­ne­vi­cu čes­to zabo­rav­lja­mo da posao, poziv kojim se bavi­mo, ima dale­ko­sež­ne pos­lje­di­ce za sve nas, kako poje­din­ce tako i druš­tvo u cje­li­ni. Ono što danas sma­tra­mo novom para­dig­mom obra­zo­va­nja ima­nent­no je umjet­nič­kom obra­zo­va­nju, jer bez rada na zadat­ku kao pro­jek­tu, umjet­nič­ko ili dizaj­ner­sko obra­zo­va­nje ne bi bilo nemo­gu­će. Ne smi­je­mo zabo­ra­vi­ti da cije­li škol­ski sus­tav pos­to­ji iz jed­nog jedi­nog raz­lo­ga, kako bi omo­gu­ćio susret uče­ni­ka i nas­tav­ni­ka i da ništa ne smi­je biti važ­ni­je od samog čina pouča­va­nja bez obzi­ra na to o kojoj se vrsti i razi­ni obra­zo­va­nja radi­lo.” (Davor Kliman)