Godišnja izložba učenika Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna — Pula

”Riječ, dati neko­me riječ, izre­ći riječ… je u pouča­va­nju više od same rije­či. Riječ je svje­tlost u tami, spa­se­nje, lijek, veza izme­đu uče­ni­ka i nas­tav­ni­ka gdje ona slu­ži da bi potak­la želju za uče­njem. Mnogi će pomis­li­ti da može biti i gor­ka poput otro­va, ali ovdje nije riječ o tak­voj riječi.

Vjerujem da smo u našoj ško­li dav­no napus­ti­li pre­mi­su da je uče­nik posu­da u koje se uli­je­va zna­nje od stra­ne uči­te­lja. Prenositi zna­nje bez stva­ra­nja želje za zna­njem jalov je posao za nas­tav­ni­ka, ali i ono­ga koji tre­ba dobi­ti nešto od te nas­ta­ve. Spojiti riječ, dje­lo­va­nje, sta­ja­ti iza svo­je rije­či dje­li­ma i priz­na­ti da neka­da nema­mo sve odgo­vo­re, zna­či da uče­ni­ci pos­tav­lja­ju dobra pita­nja, a da mi mora­mo biti bud­ni za njih.

Kreativnost je odli­ka svih lju­di bez obzi­ra sma­tra­te li se osob­no kre­ativ­ni­ma. Svako jutro kada se pro­bu­di­te mora­te biti kre­ativ­ni, od izbo­ra što ćete odje­nu­ti, doruč­ko­va­ti, radi­ti itd. Naravno da se u vizu­al­nim dis­ci­pli­na­ma pored tak­ve kre­ativ­nos­ti mora ima­ti i likov­nog dara. No, dar bez pro­bu­đe­nog inte­re­sa samo može pos­ta­ti pod­sjet­nik na neku našu moguć­nost koju nika­da nismo isko­ris­ti­li do kra­ja. Tu nas­tu­pa ‘men­tor’ koji zna uvi­dje­ti neči­je moguć­nos­ti, sklo­nos­ti, jače i sla­bi­je stra­ne, potak­nu­ti ga da otkri­je sam sebe kroz raz­li­či­te meto­de i pris­tu­pe dok jed­no­ga dana ne otkri­je svo­ju stra­te­gi­ju stva­ra­nja. Tada uče­nik više nije odraz nego izraz i nje­go­vo uče­nje kre­će novim putem vlas­ti­tog izra­ža­va­nja što je i konač­ni cilj.” (Davor Kliman)